Nekad putopiščić pomno isplaniram, a nekad mi se samo omakne kao, evo, ovaj kroz Fužine. Gorskom Kotaru nisam baš vičan, sve mislim nekad ću naći vremena prokrstariti ga, ali se to žuđeno vrijeme vječito netragom zagubi. Sad, kao i ne znam koliko puta dosad, prolazim tim krajem, a nikud ne žurim, pa ću – tako ja snujem, ne pitajući se što i kako snuju oni bez kojih nema ništa od mojih želja – posjetiti špilju Vrelo. Pročitao da je zanimljiva, vidio fotografije, pa što ne bih!

Tako to izgleda u mojoj glavi, a želja je još jača kad naiđem i na prvi putokaz za špilju: evo je, samo što nije, sad ću vidjeti sve one „ledenice“ što vise sa stropa, jezerca, potočiće, draperije i preljeve... Ispostavlja se, međutim, da je špilja otvorena za posjete samo vikendom i „svecom“, a danas je...? A danas je utorak! Grrr!!! :( (To da ne navodim šta sam lanuo!) Na parkingu i odmorištu nikoga, kućica pored ulaza prazna, metalna vrata – zaključana! :(

Šta sad?! Ništa, legnut ću ispred ulaza i ne mičem se dok mi neko ne otvori! :) I tako, zalegnem, ali ništa se ne dešava osim što nakon nekoliko minuta zaspim i sanjam: pećina, prekrasna, „ledenice“ vise sa stropa, jezerca, potočići, draperije, preljevi... Aaaa! Budim se i ustajem, izgleda da me Svemir danas ignorira! :) Nego ću sad fino u Fužine, da vidim zašto se ne pojavljuje niko ko će mi otključati ulaz u pećinu, da im ja nešto kažem...:)

Prije toga svraćam do ergele koja se zove isto kao i pećina, ali bez rezultata: ljudi nigdje, samo konji koji mirno pasu, a konjski jezik nisam imao u školi :) Ni na obližnjem izletištu nikoga, čak i stoljetna stabla ušuškana između trave i neba, mirno spavaju, ne dajući se pometati. Na izletničkoj kućici jedno U, to je valjda neko slavio ulazak u EU pa od sreće zaboravio napisati i E :) Baksuz, eto šta sam!

I bih pravo u grad, ali mi se na putu ispriječilo jezero Bajer. Znam da ne pišem putopis, došao sam vidjeti špilju „Vrelo“, ali ne mogu, kad sam već tu, ne reći i koju riječ o jezeru. Jest vještačko, ali djeluje k'o da i nije, a razlog zbog kojeg je nastalo je baš-baš rijedak: od svih naseljenih mjesta u Hrvatskoj, Fužine imaju najveću količinu oborina, ponajprije kiše. (Usput, ako ko brine, nema potrebe, za danas sam naručio lijepo vrijeme :) ) Da tolika voda ne bi otišla u helać, napravljen je Bajer te još dva jezera na fužinarskom području: Lepenica i Potkoš.

Bajer je izgrađen prvi, još sredinom prošlog stoljeća. Sve oko jezera je cakum-pakum, između trave i vode je samo popločano šetalište, a na obližnjem Bajer vrelu, gdje se jezero rađa, sagrađeno je i malo javno putničko pristanište. Čitav prostor oko jezera, a ogroman je, oplemenjen je drvenim skulpturama, što apstraktnim, što onima kojima mogu otkriti (barem) glavu i rep. Nađe se usidren i poneki čamac, a viadukt Ličanka, sigurno jedan od najljepših u Hrvatskoj, kao da izdaleka natkriljuje jezero. Najljepši detalj ipak je šareni drveni „brod“ na obali: ima prozore, čak i dimnjak, bit će da je prekooceanski :), a to je ujedno od svih koje vidjeh i jedini brod koji ima noge! Zove se „Zlato moje“ - i naziv lajkam :)

U gradu svraćam samo do Turističkog ureda, da vidimo šta ćemo sa špiljom „Vrelo“, ali ne samo da je zaključan, već na vratima stoji i poruka „U špilji sam“! E, pa, hajd' budi pametan: Dođem pred špilju - zaključano, dođem pred Turistički ured...

M.J. | Bljesak.info / Ulica Ulice

Dok on ili ona ne odluči je li u špilji ili nije, odoh ja do Liča, najstarijeg naselja u ovom kraju, starijeg od općinskog središta Fužina. Osnovalo ga je 1605. godine, uz blagoslov grofova Zrinskih, 49 bunjevačkih obitelji, kojima su se kasnije pridružile i druge, uglavnom pristigle iz senjskog zaleđa. Tu se nalazi i najstarija crkva ovog kraja, posvećena svetom Jurju, vitezu i mučeniku, sagrađena između 1630. i 1662. godine. Iznad ulaza stoji 1841., godina gradnje zvonika, dok je prvobitnoj crkvi 1819. godine dodana današnja lađa. Ni oko crkve, ni na groblju do nje, a ni u župnom stanu, nema nikoga; fino bi bilo ući, ali neću plakati što nisam, pogotovo što se na livadama koji kilometar iznad sela, u Ličkom polju, nalazi mnogo zanimljivije mjesto, svetište Gospe Snježne.

Legenda kaže da se na tom mjestu nalazila crkvica svetog Ivana Krstitelja. Ko ju je oštetio ili srušio, ne zna se, ali su mještani 1733. godine krenuli u akciju popravke. Zidali oni i zidali, ali se preko noći sve sazidano rušilo k'o Skadar na Bojani. Ne, niko ništa nije šapnuo Radetu neimaru, jer ga ovdje nije ni bilo, pa nisu nastradali ni Stoja i Stojan, već je usred ljeta, 5. kolovoza, na crkveni blagdan Gospe Snježne, Ličko polje prekrio snijeg, a ujutro je „osvanula“ i kapelica od snijega. Kad su ušli unutra, seljani su ugledali Gospu. To je bila jasna poruka: svaka čast Ivanu Krstitelju, ali kapelu treba posvetiti Gospi. Otad im radovi krenuše bez problema i uskoro sazidaše kapelicu, koja je tu stajala sve do 1943. godine, kad su partizani odredili da bi baš to mjesto najbolje poslužilo za skladište oružja zarobljeno nakon kapitulacije Italije. Saznaju Nijemci za taj plan i – odoše i župni stan i kapela u zrak! :(

Obnova svetišta započela je tek 2002. godine, a u novoj kapeli nalaze se oltarna slika i mramorni križ s velikog oltara stare kapele, jedino to je 1943. godine nekim čudom spašeno. Na nekoliko mjesta oko kapele poredani su ukrašeni kameni ulomci građevine iz 1733. godine, a mjesto na kojem se nalazila, gdje se te godine ukazala Gospa, posebno je obilježeno.

Lič ima i bogatu kulturno-povijesnu zbirku ovog kraja koja se čuva u prostorijama mjesne škole: đaka je sve manje, a prostorija za smještaj zbirke sve više. Osim etnografskih izložaka vezanih za ovaj kraj, zbirka sadrži i bogatu „povijesnu sobu“, legat fužinarske obitelji Kauzlarić, te donaciju meksičkog fizičara dr. Guya Paića iz Meksika u kojoj je nekoliko desetaka umjetnina sakupljenih na njegovim putovanjima Južnom Amerikom i Afrikom. I sve je to odlično, samo da je država prepoznala pravu vrijednost zbirke i proglasila je spomenikom kulture pa da školska zgrada bude otvorena, a posjetitelje, umjesto zaključanih vrata, dočeka kustos. U seoskoj kavani kažu da bi trebalo potražiti nekog Starčevića, kod njega je ključ, ali je jutros otišao u Zagreb. Ovako za gledanje ostaje samo mlinsko kolo u dvorištu koje, stoji na pločici, potječe iz 1638. godine, te spomen-ploču postavljenu u čast svećenika Mate Brušije, obnovitelja crkve sv. Jurja i graditelja tornja, koji je pokrenuo i školstvo u ličkom kraju. I još ponešto u selu: ulicu koja se zove Ulice, svojevrstan spomenik graditeljima prvog vodovoda iz 1934. godine, jednu lijepu kamenu saksiju na kojoj ne piše ništa, te drvenu skulpturu vojnika (tako barem meni izgleda) iznad cvijećem ispisanog imena mjesta.

M.J. | Bljesak.info / Ovdje se ukazala Gospa

Svratit ću i do Vrata, mjesta u kojem se nalazi zanimljiva crkva posvećena Gospi Lurdskoj. Nije stara, građena je od 1929. do 1932. godine, ali je po nekim stvarima posebna, ne samo za fužinarski kraj nego i za puno šire područje. To se ponajprije ogleda u činjenici da je podignuta u ovdje ipak prilično rijetkom neogotičkom slogu, sa istim takvim glavnim oltarom, koji krasi Gospin kip donesen iz Lourdesa. Poseban je i strop „skockan“ od kasetona izrađenih od ariševog drveta, a po podu nisu, kao gotovo svugdje drugo, pločice već hrastovi parket. Pozornost privlače i dva lijepa reljefa, smještena u plitkim lunetama na bočnim stranama crkvene lađe, dok lijevo od oltara stoji potpuno vjerodostojna maketa crkve. Crkva u samoj sebi.

Zanimljivo je da je zemljište za crkvu, roditeljsko imanje, darovao svećenik Antun Golik, koji je bio i glavni inicijator gradnje, a da sve ne bi stalo na crkvi, Golik je svoju rodnu kuću pretvorio u obdanište te uz nju sagradio i svećenički dom. Komunistička vlast je, ono baš narodski, svećenički dom proglasila narodnom imovinom i darovala ga jednoj ovdašnjoj tvornici, dok je obdanište pretvoreno u gostionicu.

Prezime Golik je ovdje vrlo poznato, a pripada mu i veliki redatelj Krešo Golik – ima li nekog ko ne pamti Imam 2 mame i 2 tate ili Tko pjeva, zlo ne misli?! Julius Golik (1866.-1924.), filolog i pedagog, javnosti je manje poznat, ali ponajprije zato što će za sedam godina proći čitavo stoljeće od njegove smrti. Ipak, kad se zna da je, uz ostalo, jedno vrijeme bio i rektor Sveučilišta u Zagrebu, jasno je da je bio faca, pa nije čudo što su se općinari sjetili postaviti spomen-ploču na njegovu rodnu kuću.

Fužine su sjedište općine, ali po broju stanovnika su tek malo veće od Liča, pa se u gradiću ni nema nešto posebno vidjeti. Ima puno balvana i ispilane daske, budući da su Fužine, smještene na 720 metara nadmorske visine, okružene šumom i kao takve predstavljaju značajan centar obrade i prerade drveta. Prvotno naselje nastalo je tek u 17. stoljeću, i to nakon što su Zrinski organizirali primitivnu eksploataciju željezne rude. Od toga se brzo odustalo, ali je naselje ostalo, a pošto je između 1726. i 1737. godine u blizini naselja prošla Karolinška cesta, uspjelo je opstati.

M.J. | Bljesak.info / Rodna kuća Franje Račkog

Najznačajniji objekt je opet jedna crkva, posvećena svetom Antunu Padovanskom, građena od 1808. do 1833. godine i najveća u Gorskom Kotaru. I da nije, već zbog samog mjesta na kojem je podignuta dominira cijelim gradićem, a noću je to još primjetnije, pa izgleda da visi negdje između zemlje i neba. Unutra u oko upadaju prelijepi kristalni lusteri i poprilično freski velikog Marka Antoninija. Najintrigantnija u crkvi je slika Posljednje večere iznad glavnog oltara: svi likovi su isti kao na Da Vincijevoj slici, isti su im i pokreti, ma sve, ali nisu boje odjeće apostola i Isusa. Znam da će znalci odmah pomisliti: Pa Giampietrino, kako ne zna?! Ali nije, ovo je neka treća verzija, s novim bojama odjeće. Još negdje sam vidio nešto slično, ali se uzalud pokušavam sjetiti gdje. I ovdje među donatorima primjećujem prezime Golik, ovaj put je u pitanju Matija, kanonik. Na drvenom postolju s križem blizu crkve ispisani stihovi pjesme Z fužinarske crkve Franje Švoba Franine, „zmislili i napravili Vanja i Bero“, dvojac bez prezimena.

Spomenuh Golike, a moram još jednog Fužinjanina, Viktora Bubnja (1918.-1972.), ratnika, pilota, generala, bivšeg načelnika Generalštaba JNA, čovjeka ni krivog ni dužnog što je po njemu prozvana jedna za mnoge po zlu poznata sarajevska vojarna. Najpoznatiji Fužinjanin ipak je Franjo Rački (1828.-1894.), prvi i dugogodišnji predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), političar i povjesničar, pa zbog toga mnogi ni ne znaju da je bio i svećenik, čak i bečki doktor teologije. Naravno da su Fužinjani ponosni na „svog čovjeka“ pa su na njegovu rodnu kuću postavili spomen-ploču, a po njemu su nazvali i jednu od glavnih ulica te nedavno uređeni spomen-park, gdje je postavljena i njegova bista. U parku zatječem „komunalce“: režu, krešu, čiste, uređuju. Franjo gleda i šuti.

M.J. | Bljesak.info / Franjo Rački u svom parku

U gradu je veći broj kuća čiji su bočni zidovi prekriveni daskom, a najljepša je jedna zapuštena u glavnoj ulici: kaže mi jedan stari čiko da su joj vlasnici bili neki Mađari, bogata obitelj, kojih je odavno nestalo pa je zgrada postala „ničija“; općinari ne znaju što bi s njom, jer ju je šteta pustiti da propada, a zbog vlasničkih odnosa je ne mogu obnoviti i koristiti. Na zgradi Zadružnog doma zastava i spomen-ploča, a još jedna na stambenoj zgradi gdje se od 1785. do 1963. godine nalazila zgrada prve fužinarske osnovne škole. Blizu središta grada spomenik sa imenima 56 partizana iz ovog kraja, poginulih u Drugom svjetskom ratu, a najviše je Kauzlarića i Blažina. Na zgradi u središtu, u kojoj je smještena poslovnica „Erste banke“, karta jezera na obojenoj dasci, nečiji vrlo ukusan uradak, a ispod niske nadstrešnice najdeblji trupac koji sam ikad vidio. Kod lovačkog doma „Arnika“, također na dasci, karta cijele općine s posebnim naglaskom na park „Gorica“, a na betonskim kockama blizu hotela „Bitoraj“ dvije jedva čitljive spomen-ploče postavljene početkom prošlog stoljeća. Penjem se i na brdašce iznad grada, gdje se, na proširenju pored ceste, nalazi još jedan partizanski spomenik s nekom metalnom instalacijom što podsjeća na bombu presječenu načetvoro kao što se prekriži jabuka. Za moj ukus nemaštovito, tvrdo, hladno. Na podzidi iznad „bombe“ šest ploča sa imenima: Tomo Strizić, narodni heroj iz Bribira, Golik Marijan iz Vrata, Vilma Horvat iz Kostrene, Josip Kauzlarić iz Fužina i Đuka Pavlić iz Liča. Zašto kod Marijana ide prezime pa ime, za razliku od svih ostalih, hajd' znaj, a još veća nepoznanica je što je stajalo na prvoj ploči – što god da je bilo, sad ga više nema, ostale su samo tri rupe.

A da, pa ja sam skroz zaboravio da u fužinarskom kraju ne radim putopis nego sam došao vidjeti špilju „Vrelo“! Trk u grad, do turističkog ureda! A tamo i dalje ono „U špilji sam“. E, pa....

M.J. | Bljesak.info / U špilji „Vrelo“

Špilja nije daleko, ali ipak vozim prebrzo, sve me nešto strah da ću na ulazu zateći obavijest „U uredu sam“ :) Ipak, kad izdaleka ugledam turistički vlakić, lokomotivu i dva vagona puna djece... Možda ipak uđem u ždrijelo špilje!

Ispostavlja se da nisam mogao prispjeti u bolji čas: učenici neke zagrebačke škole došli su vidjeti špilju, a pošto nikad nisam odrastao, lako mi je umiješati se među njih, valjda me njihove učiteljice neće primijetiti :)

Zanimljiv je podatak da je špilja otkrivena sasvim slučajno, prigodom radova na izgradnji jezera Bajer: procjenjuje se da je nastala prije nekih tri i pol do četiri milijuna godina, a čovjek je u nju prvi put ušao prije 67 godina!

Ne mjeri se, kao neke, kilometrima, duga je svega 300 metara, ali je je praktički svaki centimetar svoda ukrašen, a ne zaostaju mnogo ni bočne strane. Staza kroz špilju je ravna, nema nijedne stepenice, dvadesetak minuta prođe dok se polako, zastajući pored brojnih kamenih ukrasa kakve umije napraviti samo priroda, prođe s kraja na kraj. A ukrasi: e, ima, bome, i nekoliko pobezobraznih, i prirodi svašta padne na um :) Jedan, pak, nalikuje na ženu s djetetom u naručju. Gospa, tako ga zovu. Ljubazna djevojka koja nas vodi kaže da se u špilju može čak i u invalidskim kolicima i da je ovo jedina takva u Europi. Negdje na pedesetom metru naiđe se na izvor, koji dalje formira potočić, pa jezero, da bi se potom obrušio u bezdan. Na širokom kamenu u potočiću gomilica novčića; ne sjetih se priupitati pokupe li ih nekad ili, kad voda nadođe pa poplavi čitavu špilju, i oni odu u bezdan?

U gomili kamenja na samom kraju špilje stoji nešto kao indijanski totem. U pitanju je Winetou, junak Karla Maya, a “totem” je uspomena na snimanje filma o legendarnom indijanskom poglavici prije dvije godine. Fino je što je u špilji sniman dio filma, i špiljski Winetou je dopadljiv, ali je meni – uza sav ponos koji Fužinjani osjećaju nakon što je njihova špilja postala filmska destinacija – sve u špilji što nije stvorila priroda, suvišno.

No dobro, tako je kako je. Važno je da ja napokon ipak uđoh u špilju “Vrelo”, a možda jednom od svega što vidjeh napravim i – nekakav putopiščić :)